Kuda na ljetovanje

ljetovanje 2012

Novi Grad, 16.05.2012.godine. Poznata turistička agencija u pripremi za novu ljetnu turističku sezonu predstavila je nove ponude i paket aranžmane za različite destinacije. Najviše ponuda odnosi se na aranžmane u Jadranskom primorju. Predstavljene su poznate destinacije u Hrvatskoj, Crnoj Gori i ona jedna destinacija u BiH.

Pored njih predstavljeni su i novi paket aranžmani na udaljenijim destinacijama. Poput Tunisa, Španije, Turske, Grčke i još mnoge druge.

Paleta ponude je veoma široka i može da zadovolji sve ukuse.

Turistička agencija KuntaKinte otišla je korak dalje.
Đorđe Sputnik (29), menadžer turističe agencije KuntaKinte travel predstavio je novi način ljetovanja.

„U svjetlu svjetske krize i recesije uočili smo veliku disproporciju u željama i mogućnostima naših građana. Veliki je broj onih koji se intereusuju za atraktivne, eksluzivne i najskuplje destinacije, međutim vrlo je mali broj onih koji uplate takve aranžmane. Takođe je veliki broj i onih koji ovamo ulaze i samo se raspituju bez stvarne namjere da putuju. Da bi mogli udovoljiti svima ponudili smo rješenje za sve njih.
U eri velikog napretka pogotovo na polju informatike i društvenih mreža nažim mušterijama smo ponudli da putem istih posjete najpopularnije i najtraženije destinacije. U tom paketu našim mušterijama ponudićemo mogućnost da uz prihvatljive cijene posjete promotivne stranice i veb sajtove popularnih destinacija. Nakon uplate aranžmana naši stručnjaci u fotoshopu će nakon vašeg lajkovanja neke fotografije vaše slike sa rijeka, jezera i bazena koje nam već dostave prilikom sklapanja aranžmana vješto uklopiti u lajkovane slike. Pri tome će se strogo voditi računa da se naglasi preplanuli ten, uklone naslage celulita i drugi vidljivi nedostatci. Nakon toga Vaše fotografije možete distribuirati putem društvenih mreža kao svoje. Paket „Lajkujte s nama“ , biće dostupan svim slojevima društva.“-kaže se u novoj ponudi .

Kako se predviđa ovakav način putovanja i ljetovanja putem društvenim mreža umnogome bi pomogao u socijalizaciji društva, putovanju i upoznavanju mladih. Izbrisale bi se sve ekonomske razlike u klasama društva i umnogome bi radnička klasa ponovo poharala turističke destinacije kao u najbolja vremena.
Sve što je potrebno za ovakav vid ljetovanja pored priključka interneta, neophodno bi bilo poznavati rad na internetu, otvoren nalog na nekoj od društvenih mreža i nešto novca. Po prvi put cijene svih paket aranžmana biće iste i prihvatjive.
Pozdravlja Vas mandrak72, na more mirišem, na škrge dišem, a na poslu pišem.

Categories: Smijehom do suza - priče | Tags: , , , , , , | 15 Comments

Gdje su i šta rade hehe?

Ovih dana stizala su mnogobrojna pitanja čitalaca u vezi Vašeg mandraka72. Istražujući tragove, vijesti, gledajući u šoljicu, bacajući grah nešto smo iščeprkali za Vas.

Vaš vrli mandrak72, 13.05. ove godine pažljivim okom našeg paparaca uhvaćen je kako ne samo prisustvuje već i aktivno učestvuje u proslavi jubileja 20. godina postojanja Željeznica Republike Srpske. To sve ne bi bilo ništa neobično da mu se uz njegovo ime i prezime nije prišio jedan do sada neupotrebljavana riječ. „Književnik“.

Književno veče, Novi Grad, Zoran Plavšić

Književno veče, Novi Grad, Zoran Plavšić

Ovim do sada nezabilježenim skandalom pokrenuta je lavina pitanja. „Ko?, On?, Otkud?, Svašta? A ja sam uvijek mislio fin i pametan momak, a vidi sad? i još mnoga druga.

Mandrak72 odbio je da se javno izjasni o svemu. Očekuje se njegovo saopštenje. U međuvremenu možete pogledadti kako je to bilo iz prve ruke.

Književno veče, Novi Grad, Zoran Plavšić

Književno veče, Novi Grad, Zoran Plavšić

Književno veče u Novom Gradu

knjizevno veceNarodna biblioteka u Novom Gradu bila je domaćin svečanosti u okviru obilježavanja jubileja – 20 godina postojanja Željeznica Republike Srpske.

Književno veče u Novom Gradu zaokružilo je niz manifestacija ŽRS, koje su održane u četiri najznačajnija željezničarska grada, pored Novog Grada u  Prijedoru, Banjaluci i Doboju. Prepuna sala Narodne biblioteke u Novom Gradu svjedočila je velikom odzivu i želji sugrađana i gostiju da zajedno sa Željeznicama RS uzmu učešće u svečanosti. Pored rukovodstva ŽRS književnoj večeri prisutvovale su načelnica opštine Novi Grad Snježana Rajilić a u ime Ministarstva saobraćaja i veza pomoćnik ministra Vesna Vožni. Srećko Marčeta i Zoran Plavšić književnici iz Novog Grada kao i Danilo Tešanović iz Doboja, književnik iz ljubavi a otpravnik vozova po zanimanju, predstavili su se prisutnima djelima iz svog književnog rada.

Svi književnici su dobitnici značajnih književnih nagrada i iza sebe imaju objavljena književna djela.

Generalni direktor Željeznica Republike Srpske Dragan Savanović, obraćajući se prisutnima, ukazao je na značaj obilježavanja jubileja, koji svjedoči stvaranju, rastu i razvoju Željeznica Srpske. Dalji razvoj, podizanje kapaciteta, povećanje obima prevoza kao i ukupno unapređenje preduzeća planovi su koje nastojimo realizovati – rekao je Savanović.

Načelnica opštine Novi Grad, Snježana Rajilić ukazala je ovom prilikom na značaj Željeznica RS  koje su jedna od žila kucavica Novog Grada i Republike Srpske. Prijatnoj atmosferi književne večeri u Novom Gradu, pored književnika, značajnu notu dao je  i muzički umjetnik Božo Umićević izvodeći autorske kompozicije na gitari i usnoj harmonici.

Categories: Šta štampa štampa | Tags: , , , | 15 Comments

Sliku svoju ljubim

djevojčica

Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,….“
Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.

Categories: Smijehom do suza - priče | Tags: , , , , , | 20 Comments

Čovjek bez lica

strašilo

„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.

Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa.
Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio.
Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.

„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.

Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv.
Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru.
Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.

„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu.
„Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“

Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.

„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh…“-gotovo zavapi.

Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.

„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.

Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.

Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala  mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.

„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.

„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.

Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.

„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.

Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.

„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.

Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.

strašilo

strašilo-karikatura pozajmljena s neta

Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.

Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.

Categories: Priče | Tags: , , , , | 14 Comments

Maj

Mjesec maj mi je uvijek bio drag mjesec. Možda najljepši u godini. Mnogo je toga uvijek vezivano uz ovaj mjesec.

Praznik rada. I ove smo godine spajali vikend s praznicima.

Zahuktale političke kampanje koje su u Srbiji pred finišom i buđenje istih u Republici Srpskoj takođe će dovesti do još novih spajanja. Političari će spojiti ugodno sa korisnim. Spojiće se vjerovatno novi savezi i koalicije. Kusi i repati, ćosavi i bradati.

Ako je ćutanje zlato onda je izborna ćutnja neprocjenjiva. Sve ono što su govorili, govore i ono što će tek da kažu ne bi progutao ni pas sa maslom, ali kao što kažu poslovice, izreke i ostale mudre stvari „psi laju, a karavni prolaze“.

Svejedno lajali ili ne nama ostaje da i dalje spajamo kraj s krajem. Odavno su nam pomrsili konce.
Pozdravlja Vas mandrak72, majem zatečen, nedorečen i urokljivim očima urečen. (nedopečen)

Categories: Smijehom do suza - priče | Tags: , , | 8 Comments

Oda potrošačima

puž
  1.   Poteklo bi med i miljeko da nismo birali trutove i volove.
  2.     Čim smo sišli s uma bilo nam je ravno do mora.
  3.     Izborna utakmica protekla je u sportskoj atmosferi. Nakon proglašenja pobjednika pristupilo se zamjeni dresova.
  4.     Potrošačka korpa dostupna je svima. Može se pogledati svakim radnim danom.
  5.     Potrošači su maksimalno zaštićeni. Mogu da se žale koliko hoće.
  6.     Kad mu ponestane argumenata i puž golać pokaže rogove.

Pozdravlja Vas mandrak72, ogoljen i istrošen kao priča o potrošačkoj korpi.

Categories: Aforizmi | Tags: , , , , , , | 25 Comments

Pusti kraju zajebanciju Avrame

tv

U jednom selu koje se zvalo Drugo selo desile su se tri stvari. Nakon velikog nevremena i nesporazuma selo ostade odsječeno od ostatka svijeta. Drugo selo izgubi svaki kontakt sa stvarnošću i kao treće seljani prihvatiše takvo stanje.

Iako naoko djeluje surovo sve pobrojano Drugo selo je bilo bogato po vrijednim ljudima i prirodnim resursima te nastaviše koliko toliko normalan život. Bilo bi suvišno govoriti da su ostali bez električne energije i svakog oblika civilizacijskog napretka. Proizvodili su hranu u dovoljnim količinama da niti jedna usta ne osjete glad. Drugo selo ostade izolovano od informacija o ostatku svijeta. Neki mještani prihvatiše takvo stanje govoreći o sebi kao o odabranima koji su trebali da budu korijen produžetka života, vrste i postojanja planete. Uostalom nije bio niti jedan razlog da se takvo stanje ne prihvati kao jedino ispravno.

O onima drugima, ostatku svijeta s kojim nisu imali kontakta govoriše kako je stradao zbog svojih grijeha, pri tome nabrajajući sve ono loše za koje se znalo da je loša stvar, ali niko nije činio da ono nestane.
Sa svim onim neupotrebljivim stvarima zaostalim iz naslijeđa civilizacije činili su raznorazne prepravke i preinake tako da se gotovo ništa ne baci, pri tome gotovo svi iskazivavši neviđenu dosjetljivost. Često su se nadmetali u svojoj domišljatosti i univerzalnosti. Bilo je i takvih improvizacija da su bili mnogo korisniji i od samih namjenskih proizvoda.

Drugo selo kako nije imalo susjednih sela i takmaca u nadmetanjima samim tim postade Prvo selo. Neki zluradi bi čak rekli Prvo selo, lider u regionu. Međutim nije se tome moglo zamjeriti. Kako su izgubili svaki kontakt sa stvarnošću bili su pravu. Naizgled sve je bilo u redu. Ali..
Nije bilo informacija. Selo kao svako drugo selo, osim što je ovo bilo Prvo selo koje se nekad zvalo Drugo. Zvalo bi se dalje da nije bilo vodeće u regionu. Stoga Prvo selo, jer kako bi drugačije i bilo. Znalo se ko je šta jeo i ko je kad prdnuo.. Međutim sve je to bilo nezvanično. Nedostajale su zvanične informacije.

Promišljavši o tom problemu Avramu pade na um jedna sjajna ideja. Pogled mu pade na komodu. Na njoj je stajao okvir TV aparata. Unutrašnjost je bila izvađena i u njega pohranjena vaza sa ukrasnim cvijećem.

Cvrc! Ideja je sinula. Avram je istog mometa istrkao napolje u selo. Hitno su mu bilo potrebne informacije. Istog momenta je počeo sa prikupljanjem istih. Usput je bilježio, zastajkivao u razgovorima sa mještanima. Pažljivo ih slušao i birao informacije. Nije mu dugo trebalo. Materijal je bio spreman. Usput je pozivao mještane da navrate kod njega u dvorište pred suton.
Kroz prozor je primjećivao kako seljani stižu pred njegovu kuću i znatiželjno proviruju i sumnjičavo ulaze u dvorište. Zauzimali su već postavljene i pripremljene klupe i stolice koje su bile okrenute u jednom smjeru prema jednom stolu i stolici koja je stajala uz njega.

Kad je popriličan broj seljana zauzeo svoja mjesta Avram sa okvirom od TV aparata uputi se prema stolu sa stolicom. Na licima okupljenih primjeti iznenađenje dok im je otpozdravljao usput. Nije nikome ništa objašnjavao. Postavio je praznu kutiju TV aparata ispred sebe na stol. Sjeo je na stolicu. Sav važan i uparađen sjedio je iza prazne kutije. S prednje strane izgledao je kao voditelj kakve TV emisije.

„Poštovani gledaoci dobro veče.“-ozbilnjim tonom nagovjesti svoju namjeru.
„Ovo je prva prava emisija koja će se baviti plasiranjem vijesti iz našeg Prvog sela. Krenimo redom.“-zatim se ozbiljno prihvatio papira ispred sebe i krenuo sa čitanjem.
„Danas je Prvo selo bilo okupano suncem. Pogledamo li u nebo“, zatim i sam podiže pogled, isturi ruku sa ispruženim i prema nebu otvorenim dlanom kroz prostor gdje je nekad bilo ekran staklo, „vrlo lako se možemo uvjeriti da padavina nema ni sada kao i to da nas čeka ugodno veče. Ništa me u krstima ne probada te ovakvo vrijeme očekujem sutra i možda u narednom periodu. O sutrašnjem danu otom potom. Krenimo dalje.“-emisija je dobila prvi spontani aplauz te se Avramov osmjeh sa lica preseli i u znatiželjnu publiku.
„U razgovoru sa našim najvećim proizvođačem lubenica Ostojom K. saznali smo mnogo toga. Urod je ove godine slabiji nego lane kao i kvalitet istih što je posljedica suše. Međutim slast lubenica moguće je dodatno popraviti ukoliko ih jedemo od kore prema unutra. Na nama ostaje da tako i postupimo.“
„Dušan R. je opet slomio držalicu od grablji. Rekao je da će Stole zapamtiti dan kad će mu opet nešto nasaditi. U međuvremenu grablje su ponovo u pogonu, mada ostaje nejasno ko mu je poslije Dušana nasadio.“
„Ovih dana 50 godina zajedničkog života napunili su Draginja i Gojko O. Ovom prilikom čestitamo im na velikom jubileju i dižemo čašu u njihovo zdravlje i ljubav.“

Sa još nekoliko informacija emisija informativnog karaktera privede se kraju. Željni informacija komšije i mještani su još neko vrijeme sjedili kao da očekuju nastavak programa. Nakon toga žamor se polako stišavao i nestajo niz ulice Prvog sela. Do dugo u noć bračne i druge manje bračne postolje bile su prepune utisaka o Avramovom dnevniku. Neke informacije pretočiše se u snove te sjutradan dobiše neke nove note. Međutim svirka je bila uspješna i Avram je zadovoljno trljao bradu dok mu do duboko u noć nije došao i zasluženi odmor i san.

Vijesti su svakoga dana bile svježije i sočnije. Mnogi od mještana dolazili bi mu kriomice i u najvećem povjerenju prenosili sve ono što bi drugi dan bivalo iznešeno na televiziji. Kroz mnoštvo zakukuljenih vijesti provijavale bi svima znane i nikom ispričane tajne, problemi, pozivi, poruke i upozorenja. Međutim kako novinarstvo treba da bude aktuelno i britko Avram sve više ogoljavaše vijesti do te mjere da izbiše i prve varnice u selu. Ljutiti pogledi, okretanje leđa prilikom susreta i prijeteći pogledi postadoše sve češći. Selo se pomalo bruslio. Avramove vijesti pomalo otvori sve one nezaliječene i otvorene rane te im dade potrebnu dozu soli od koje je rastao bijes i jed.

Tako jedne večeri primjeti on vidnu nervozu u publici. Gotovo niko s nikim nije razgovarao. Nije bilo onog žamora i radoznalog iščekivanja u publici. Smijeha ponajmanje. Vijesti su postale kao kazna, čaša žuči, kašika ribljeg ulja kojeg je trebalo popiti bez da te neko mora vući za nos da otvoriš usta.

„Daj Avrame, zajebi ti malo. Ostavi ti nas na miru. Daj nam vijesti iz svijeta.“-dobaci mu neko iz publike.

Avram malo zatečen zahtjevom iz publike skrati vijesti i tužan završi emisiju.
Šminkanje surove svakodnevnice vješto skrivane običnim i malim svakodnevnim problemima vrlo brzo je pokazalo bore razdora koje niti jedna krema nije mogla skriti. Posezanje za vijestima iz svijeta kojeg uzgred nisu priznavali da postoji nakon gubitka kontakta sa stvarnošću nije iskorijenilo staru naviku guranja prljavštine pod hrpu ispod tepiha. Zapeli su na vijestima iz svog dvorišta. Neke avlije su suviše male za istine. Zapinje se za sitnice.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon TV aparatima i vijestima od kojih opanci poskakuju i oplakuju.

Categories: Smijehom do suza - priče | Tags: , , , , , , | 22 Comments

Svadbeni puž

mandrakovalište

Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.

Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.

Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.

Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž’te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.

Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.

„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.

Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.

„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.

Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.

„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.

„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je ‘rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.

„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.

Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.

Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.

„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas’. Svaka čas’.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.

Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.

U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.

„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov’o, kad neće ‘ranit svoju djecu nek ‘rane tuđu. Našu djecu. Jel’ se priča o ženama njih niđe nema, a jel’ se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k’o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.

Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.

„Bo’me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam  ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi’ probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.

„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“

Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.

Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.

Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.

Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.

Categories: Priče | Tags: , , , , , , , , , | 6 Comments

Noga do š….

samo slika

Praksa pokazuje da su demokratije najslađe u banana državama. Tako je bilo i sa Zapadnim Zahebom.

Demokratija je došla lijepo upakovana. Formirali su se timovi navijača slični onima koji na fudbalskim utakmicama slijepo vjeruju u boje kluba koje su ko zna zbog kojih razloga izabrali. Tu su bili transparenti, zastave, bedževi, šalovi. Kape, kabanice, kišobrani i svakojaka čudesa kakva redovno prate cirkuse i mečkare koje svojim koloritom raznovrsnošću i šarenilom boja privlače gladne oči. A oči ko oči. Vazda gladne i vazda im se čini ono drugo boljim od onog što imaju.

Tako i bi. Rkanja sa jedne strane, rkanja sa druge strane. Velike riječi i nikakva djela podjeliše publiku. Mijenjali se i desni i lijevi, pravi i krivi. Napredni i nazadni. Ekstremni i preblagi Bože blagi kakvi sve ne.

Ništa se nije mijenjalo, osim ako se izuzme da je svaki slijedeći put bivalo gore i gore. Zaslijepljeni navijači u klupskim bojama demokratski su se verbalno riječima šamarali, a akad nije ni to bilo dovoljno onda su preduzimala i druga demokratska sredstva. Ne, ne bih o njima jer ovdje nije o metodama riječ. Iste su.

I tako. Godine prolazile, a građani lijepog Zapadnog Zaheba živjeli sve gore i gore. Brod koji tone kapetani nisu napuštali, ali nisu ni puštali nesretnike koji su već grcali u dugovima te im voda nije imala gdje ni ući. Kapetani sve deblji i oholiji, a Zahebani sve žalosniji. Izbori su prolazili, a ništa nije bivalo bolje. Svi su bili ubijeđeni da su pravo izabrali, prelijevali se čas onamo, čas ovamo. Ništa. Noga do šupka što bi rekli oni što kartaju tablića.

Udarale se table, recke u dužničkoj svesci, obećanja ludom radovanja i sve je uvijek bilo u nekom iščekivanju. Godine tekle, onaj što je čitav život tekao izgubio, oni što radom nikada nisu ništa stekli i dalje su tekli, tekli. Tekli sebi, svojoj djeci. Unucima, praunucima i čukununucima. Džaba.

Mijenjali se, izmjenjali na jaslama riđani i volovi, magarci i mule. Ništa.

Prekipjelo Zahebanima te se okupiše pred izbore da se dogovore, šta im je činiti. Mnogo mudrih glava, sjedih brada i nekoć uglednih domaćina se skupi.

„Šta nam je činiti?“-pitaše se.
„Mijenjati.“-povikaše mnogi.
„Ali, šta. Mijenjali smo sve. Ništa nije pomoglo.“-mnogi negodovaše.
„Kako ste do sad birali? Šta vas je vodilo izboru?“-zapitaše neki.
„Birali smo najbolje.“-povikaše.
„I?“
„Ništa. Vrijeme je nešto da se čini.“-gotovo zaplakaše mnogi Zahebani.

Nizali su se prijedlozi od bojkota, demonstracija, nasilja i još koječega. Drugi su osporavali. Ništa se nije čulo od galame.
„Ja bih nešto predložio.“-slabašnim glasom se javljao Kole osiromašeni radnik kome je demokratija odnijela sve osim slabašnog glasića koji se gotovo nije ni čuo od galame.

Nakon nekog vremena dozvoliše mu da iznese svoje mišljenje i prijedlog.

„Znate, neće izbori mnogo toga promijeniti“ – reče- „ali učinimo slijedeće, pa ko vidi sve će znati, a ko ne neće nikad providjeti.“
„Reci, govori šta misliš.“-pojačao je interesovanje u publici.
„Evo ovako. Dosada smo birali najbolje. Nije bilo dobro. Možda je red da jednom zaokružite one najgore, za koje nemate nimalo lijepo mišljenje. Kad već ovi najbolji nisu ništa mogli učiniti, možda ovi najgori znaju nešto više. Nema su tu mnogo šta izgubiti. Vidjećete, ama baš ništa.“-reče Kole.
„Pravo zboriš.“-onda galama i ostalo učiniše da se progura njegov prijedlog. Mnogi su bilio nestrpljivi. Odmah su se razišli sa željom da što prije dođu izbori i da Zapadni Zaheb dobije najgoru moguću vlast na izborima. Mnogima je bila interesantna ideja te jedva dočekaše dan izbora te pohrliše u velikom broju da daju svoj doprinos demokratiji.

Izbori su protekli u fer i korektno kako su poslije izbora izjavljivali čelnici svih stranaka. Nije bilo uopšte zle riječi među njima. Niti straha.

Rezultati izbora dočekani su sa nevjericom. Opet isto.

„Ko sad ne vidi nikad neće.“-ponavljao je Kole komentarišući rezultate izbora.

Nažalost mnogi nikada nisu shvatili Koleta. Zapadni Zaheb je ostao banana država. Slatka samo demokratama svih boja koji figurišu u vlasti. Samo da se zna. Poslušali Koleta, glasali i nisu ništa shvatili, zbunjeni navijači i sa zastavama mahači.

Demokratija je uvijek za nekog drugog. Zahebanima za nauk.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, politički analitičar i sredovječni iščekivač onoga što nikad neće biti.

Categories: Smijehom do suza - priče | Tags: , , , , , , , | 14 Comments

Obezvremljeni i neutemeljeni

Kad su nas preveslali vlast je obećala nove mostove.
Političari su se odrekli čojstva dok traje mandat, zbog sukoba interesa.
Došlo je naših pet minuta. Počelo je minutom šutnje.
Peta kolona je istupila. U prvim je redovima.
Nismo pristali na evropske ucjene. Pokazali smo im zazubice.
Kod nas nema krize. Ima svega za kupiti.
Istina je našoj strani i to je uzeto kao otežavajuća okolnost.

Pozdravlja Vas mandrak72, obezvremljen i neutemeljen u svim nastojanjima.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
Categories: Aforizmi | Tags: , , , | 9 Comments